intermedikus-bis

intermedikus-bis

Lečenje steriliteta | Vantelesna oplodnja

Home | Endokrine bolesti u trudnoći

 

Endokrine bolesti u trudnoći


Najčešća endokrinološka bolest u trudnoći je dijabetes. Kod 10% žena dijabetes je postojao i pre trudnoće, a kod 90% žena dijabetes se po prvi put pojavi u toku same trudnoće.

Ukoliko dijabetes postoji pre trudnoće, postignuta regulacija šećera u krvi mora biti idealna u vreme začeća, te se preporučuje da ovakve trudnoće budu planirane. Ukoliko regulacija šećera nije idealna u toku prva tri meseca, kada se dešava formiranje tkiva, organa i sistema ploda, metabolička sredina u kojoj se plod razvija je izmenjena i stoga je procenat kongenitalnih anomalija kod ovakve novorođenčadi povećan.

Kod najvećeg broja žena dijabetes se po prvi put javlja u samoj trudnoći, uvek u drugoj polovini. Period formiranja organa i sistema (organogeneza) dešava se, prema tome, u normalnom metaboličkom okruženju i ovakva novorođenčad nisu pod povećanim rizikom za razvoj kongenitalnih anomalija. Dijabetes se razvija u periodu 27- 30. nedelje gestacije obično, jer tada hormoni posteljice menjaju metabolizam majke da bi se obezbedila potrebna količina šećera- glikoze iz krvi majke za energetske potrebe ploda. Promenjen metabolizam majke zahteva lučenje povećane količine sopstvenog insulina iz pankreasa. Ukoliko majka ima mogućnosti da lučenje insulina poveća, neće dobiti dijabetes. Ukoliko su rezervni kapacieteti pankreasa ograničeni, majka će razviti gestacijski dijabetes. Takođe, kasnije u životu, u situacijama koje zahtevaju porast lučenja insulina, kao što su gojaznost i stres, ovakve žene su pod rizikom da razviju dijabetes. Takođe, posle 40. godine, kada lučenje hormona opada, nedostatak rezervnih kapacijeteta za lučenje insulina kod ovakvih žena može dovesti do razvoja dijabetesa, što znači da žene koje su imale dijabetes u trudnoći treba da kontrolišu koncentraciju šećera u krvi jednom godišnje posle 40. godine života.

Kada se dijagnostikuje gestacijski dijabetes, određena restriktivna dijeta može regulisati metabolizam. Ukoliko ovo nije dovoljno, privremeno se, samo u trudnoći, uključuje terapija insulinom. Idealna regulacija šećera bitna je da rast ploda ne bi bio prekomeran i doveo do poremećaja u toku porođaja. Trudnoće žena obolelih od dijabetesa zahtevaju intenzivan zdravestveni nadzor majke i ploda.

Oboljenja štitaste žlezde majke

Plod ne luči hormone štitaste žlezde do 12. nedelje gestacije i potrebe embriona za hormonima štitaste žlezde zadovoljavaju tiroidni hormoni majke. U prva tri meseca trudnoće smanjenje vrednosti tiroidnih hormona majke može narušiti formiranje nervnog sistema ploda, koji je veoma osetljiv na hormone štitaste žlezde i veoma zavistan od njih, a takođe je i koeficijent inteligencije ovakve dece manji nego dece majki koje su u prva tri meseca imale normalane vrednosti tiroksina u krvi. U toku prva tri meseca, povećane vrednosti tiroidnih hormona  majke menjaju metaboličku sredinu u kojoj se plod razvija i u kojoj se desava organogeneza. Smatra se da je ovo jedan od uzroka učestalosti kongenitalnih anomalija i spontanih pobačaja veća u ovakvim trudnoćama. Posle potpunog formiranja posteljice, odnosno posle 15. nedelje trudnoće, tiroidni hormoni majke više ne prolaze posteljicu i plod se snabdeva tiroidnim hormonima koje sintetiše njegova sopstvena žlezda. Međutim, oboljenja štitaste žlezde majke mogu na drugi način uticati na funkciju štitaste žlezde ploda. Najčešće je bolest štitaste žlezde majke u reproduktivnim godinama izazvana antitetlima na sopstveno tkivo štitaste žlezde. Antetela majke prolaze posteljicu i od 24. nedelje gestacije (trudnoće) mogu izmeniti funkciju štitaste žlezde ploda. Hipotireoza ili hipertireoza ploda koja na ovaj način nastaje prolaznog je karaktera i gubi se  3-4 nedelje posle porođaja. Takođe, lekovi koje majka uzima da bi regulisala hipertireozu - propiltiouracil (u trudnoći se ne daju drugi lekovi koji se koriste za lečenje hipertireoze), takođe prolazi posteljicu i može smanjiti funkciju štitaste žlezde deteta. Stoga je neophodan intenzivan nadzor ovakvih trudnoća, koji omogućava rađanje zdrave novorođenčadi koja imaju maksimalne mogućnosti za genetski potencijal koji nose.

Kongenitalna hiperplazija nadbubrežne žlezde

Najčešća forma bolesti na našem području je kongenitalna hiperplazija nadbubrega sa kasnim
početkom. Bolest se ispoljava na sličan način kao i sindrom policističnih jajnika: neurednim menstruacijama, pojačanom maljavošću i aknama. Postoji najmanje 3 razloga zbog kojih je važno da se postavi prava dijagnoza:
bolest se leči na drugačiji način i terapija je dugotrajna;
u trudnoći je potrebna posebna dijagnostika i terapija;
u momentima stresa (u koje spadaju i operacija i porođaj) neophodna je odgovarajuća nadoknada hormona.
S obzirom da se bolest nasleđuje, potrebno je genetsko savetovanje u ranom periodu trudnoće ili pre nego sto se trudnoća planira (ukoliko je majka obolela odrediti da li je otac nosilac promenjenog gena). Obično se u 12. nedelji trudnoće takvih majki odredi pol ploda.  Ukoliko je pol ženski,  muški hormoni i majke i ploda se moraju održavati u opsegu normalnog odgovarajućom terapijom.

 

Intermedicus BIS u slici


Galerija

 

Video galerija

 

DESIGN | TEKOMS